Nemojte se grčevito držati prošlosti, ne bojte se onoga što se dešava! Nikada, niti u jednoj nesreći, niti u jednom ratu, nisu poginuli svi…
Kako ste se osjećali gledajući tregične slike iz Japana? Čudite li se, kao ja, čudu preživljavanja i u takvim katastrofama? Vidite li potrese i poplave kao odraz oporavka Zemlje od svih brutalnih ljudskih povreda? Čujete li poruku koja je stalno u eteru “Puna čašo, ovo je zadnja kap; kapi, čaša je puna”?
Little Grandmother
Prije neke dvije godine, na zabrinutost mojih prijateljica oko ekološke krize, ja sam lakonski replicirala: “I mi ljudi si svašta umišljamo! Zar stvarno vjerujete da će Zemlja podnositi naše ponašanje a da se ne zaštiti kad prevršimo mjeru?!”
Nakon što sam odgledala svaki video koji sam mogla naći na Internetu u kojima Little Grandmother obrača svijetu, ponašanje Zemlje kao živog organizama mi djeluje očekivano, pa čak i željeno. Pri tome tražim dobro i u katastrofama, najviše pod utjecajem afirmativnog istražiavanja (eng. Appreciateiv Inquiry), metode koju s lakoćom primjenjujem jer sam nepopraviljivi optimist i istrenirani skeptik, istovremeno: u svemu tražim dobro, i sve sam spremna propitivati i izvrtati, uvijek u težnji da pogledam neobasjanu stranu teme o kojoj se govori.
Dakle, Little Granmother, mlada žena šaman i čuvarica mudrosti (eng. wisdom keeper), govori o svemu što se upravo dešava, a centrirano je oko datuma 21.12.2012. Ono što sam ja čula od nje je da se Zemlja, pod utjecajem konstalacije u svemiru koja se ponavlja svakih 5000 godina, regenerira. Obzirom na sve štete koje su ljudi prouzročili, ima što popravljati…
Dijalektički valjda, tamo gdje je malo, mora biti i veliko. Čovjek je prema Zemlji mali, ali istovremeno veliki u odnosu svoj život i na ljude oko sebe. Čovjek stvara osobni svijet koji je svijetao ili taman, okrenut radosti, dobroti, ljubavi i istini, ili siromaštvu, patnji, manipulaciji i gramzivosti. Čovjek stavlja sebe u službu svijetu i životu, ili očekuje da se svijet i život stave njemu u službu. Čovjek bira hoće li sanjati i patiti strasno, ili samo skromno se usuđujući i bojeći se boli. Čovjek i žena su bogovi i božice svojih života, koji su zaboravili svoju pravu prirodu, slobodnu i moćnu da učine što god odaberu.
Aktualni događaji i promjene u svijetu te prisjećanje Little Grandmother na snagu pojedinca, navode me na razmišljanje o svijetu u kakvom želim živjeti: svijet u kojem se ne proizvodi da bi se bacalo i bogatilo; svijet u kojem se ne proizvodi oružje. Svijet u kojem se rast i razvoj mjere zadovoljstvom ljudi, ljepotom kojom se okružuju, duljinom trajanja njihove posvećenosti poslu koje vole, bilo to obrezivanje voćaka ili pisanjem ovakvih članaka. Svijet blagostanja i obilja, po mjeri čovjeka: koliko smo hrane sami uzgojili i pripremili, koliko smo sati proveli sa svojom djecom, koliko smo se vremena smijali sa susjedima i prijateljima, koliko smo konkretnih potreba drugih ljudi zadovoljili, koliko smo snova pomogli ispuniti… Svijet u kojem je skrb osnovna “proizvodna grana”.
Želim pojedincima da povrate vlastitu snagu za vođenje svoga života u fizičkim i virtualnim zajednicama po vlastitom izboru. Da se sjete da svijet kreiraju sami, na način da poklone pažnju onome što žele da raste.
Znate li čemu poklanjate svoju pažnju? Što raste oko vas?