Voljeti sebe doista može graničiti s egoizmom, ljubavlju i udovoljavanjem samoj sebi, bez obzira na posljedice našeg ponašanja na druge. No, sada govorim o drugoj krajnosti – ljubavi prema sebi kao preduvjetu iskrene ljubavi prema drugima. Govorim o onakvoj ljubavi u kojoj ne prebacujemo teret mjerenja naše dobrobiti, smisla života i dobrog osjećaja u vlastitoj koži na one, koji zato jer ih volimo, čine smisao našeg života, nezamjenjivi izvor našeg dobrog osjećaja, ogledalo koje nam govori jesmo li najljepši na svijetu. Govorim o ljubavi prema sebi koja prihvaća sve ono što i tko smo, ljubavi koja želi najbolje za nas, onoj ljubavi koja nam ne dozvoljava da prihvatimo manje od radosti življenja života po vlastitoj mjeri, ma što svijet mislio o našoj mjeri i načinu življenja. Takva ljubav je grlena, nasmijana, utješna, fina ljubav odrasle osobe…

U svakome od nas postoji roditeljski, djetinji i dio odrasle osobe. U odrasloj dobi interni roditelj je dovoljno veliki da utješi, zaštiti i podrži rast djeteta u nama. Ljubav odrasle osobe prema sebi je odgovorna ljubav, u kojoj dijete u nama ne krivi druge ni za što, jer je naš odrasli dio te druge odabrao, pustio u našu blizinu i tolerira ih. Odgovorna, odrasla ljubav čini nas sretima kad smo sami sa sobom, i čine druge sretnima kad su s nama…

Voljeti sebe znači voljeti svoj um, duh i tijelo; znači povezati ih, osluškivati, razumjeti da oni govore jedni o drugome. Um koji odražava sliku svijeta kakvu nitko drugi ne vidi i njegovu sposobnost da tu sliku spozna i brani. Duh nas spaja sa svim ostalim živim bićima i ovom prekrasnom Zemljom s kojom dišemo. Prihvatiti sebe znači i voljeti svoje tijelo, sa svim užicima i bolima, povratnim informacijama koje nam je ono u stanju dati.

Um, koliko god mu pažnje poklanjali kroz napeto razmišljanje i nesmiljeno kognitivno učenje, najbolje djeluje kad je opušten, kad mu poklonimo povjerenje da će sa svim potrebnim rješenjima doći na vrijeme, kad ga ne tjeramo i ne gnjavimo da sad i odmah izrodi ono što našoj okolini treba. Naš um je naš vjerni sluga i sve će učiniti ako je dio veće igre, one u kojoj se cijelo naše biće raduje. Ne zato jer je ugodno i ležerno, već zato jer služi svojim idealima.

Naša radost je način na koji naša duša kaže da živimo u skladu s našom životnom misijom. Naša moć da uđemo u meditaciju bez misli i postojimo samo kroz dah, taj mir i spokoj, otpuštanje uma i tijela iz centra pažnje, ta naša moć regenerira i tijelo i um. Po povratku iz meditacije, naša percepcija je svježa, smeće otpušteno i ponovno sjedinjeni u pokretu možemo djelovati u svojoj najboljoj formi.

Jogisti znaju da fleksibilno tijelo omogućava i fleksibilnost u životu. Stoj na glavi mijenja percepciju fizičkog svijeta i trenira um da promijeni perspektivu na bilo koji dio realnosti. Izdržljivo tijelo povećava koncentraciju uma. Uspravno tijelo ukazuje na pravilni poredak svih naših ljudskih segmenata: da puštamo dah da dođe do nožnih pristiju, da otvaramo srčani magnet i povezujemo se s univerzalnim poljem, da puštamo hranu da se kreće našim tijelom bez zastoja.

Ako smo umni, a pretili po vlastoj mjeri i neveseli i razdražljivi, ili smo berbrižni i razuzdani bez moći koncentracije i fizičkog sklada, ili smo idelanih proporcija, a britki i namršetni, mi nismo cijeli i nismo voljeni – od nas samih.

Prihvaćanje sebe same sa svojim korijenima, sa svima kroz koje nam je došao život, bez zamjeranja i ljutnje jer to nisu neki drugi ljudi, znači prihvatiti sebe.
Voljeti sebe znači prihvatiti sebe, sada i ovdje, kakvi smo nastali nizom vlastitih odluka, svjesnim ili nesvjesnim interpretacijama doživljaja i informacija, usmjeravanjem pažnje na ono što nam je, baš zato jer smo mu pažnju posvetili, naraslo u životu. Tu smo i takvi smo, jer smo sami to odabrali.

A bit ćemo tamo i onakvi, ako sada to počnemo živjeti. Život u skladu s vlastitim idealima, koji se kroz snove oslikavaju kao realni život, stvara našu budućnost. Snovi su budućnost u sadašnjosti.

Znate li sanjati? Ja sam dnevni sanjar. Nerijetko se uživim u film o budućnosti do zadnjeg detalja. Likovi, zvukovi, boje, osjećaji – sve je stvarno i prisutno.  Moja prijateljica kaže da ona, lišena noćnih snova, ne proživljava život. Svoje emocije, prihvaćanja, shvaćanja, reakcije – ona odrađuje u snovima. Snovi su dio stvarnosti, naš zamašnjak i ispust. Valja im dati vremena da se razviju, valja ih znati pustiti u život i dozvoliti im da čine ono čemu snovi služe. Bez njih, mi smo putnici na putu bez putokaza.

Voljeti sebe daje potpunu slobodu i moć voljeti druge, onakvi kakvi jesu. Voljeti druge ne znači živjeti njihove živote, dopuštati im da vam čine ono što je njima drago, željeti im bolje nego što si sami žele. Voljeti druge znači dijeliti s njima ono što svima čini radost, biti s njima onoliko blizak koliko to svima čini ugodu, puštati ih da odu daleko, znajući da fizička i umna udaljenost nisu mjerilo ljubavi. A onda opet dođe čas za strasnu ljubav, punu zajedništva, intezivne umne srazove… I uvijek je sve dobro, jer kad volite sebe, ne trabaju vam drugi da biste bili sretni ili nesretni. Niti vi njima trebate da bi oni bili živi. Zajedništvo je tada odabir u kojem su pružanje i primanje manifestacija postojanja, stvaranja emocija, pokreta i ideja većih od jedne osobe same.

Zagrljaj asana!

Refleksija na Valentinovo 2011, a na poticaj moje partnerice Miljenke