Ne sjećam se me ikada nešto viđeno pomaklo iz komforne zone i pozvalo na promišljanje uloga i vlastite uloge u životu kao ovaj video.

Vrištala bih najradije vrteći ponovno i ponovno ovaj film u glavi. Ne možeš vrebati fotografiju, ako se pred tobom odvija takva drama! Pomiješala si lončiće! Ne daj da je ubije! Spasi ju! Skreni mu pažnju, zavitlaj fotoaparat, priđi mu s leđa, pomakni sve snagom svoje misli…! Što god, samo nemoj pasivno čekati dobar kadar! A nekako opet, čini mi se, to je bilo jedino moguće…Sve ostalo NIJE istina.

….Ja bih se borila. Prestanemo li se boriti, hoće li biti još više mrtvih? Svi su  na sceni: žrtva, progonitelj i spasitelj. Zar ne bi svatko trebao igrati svoju ulogu? Ili ja ne prepoznajem sve uloge? Hoće li igra preći na sljedeći nivo?

Suštinski mi je važno bilo razumjeti svoju poziciju: želim djelovati iz cijelog svog bića, objedinjujući sve svoje uloge, ne fragmentirati se u vremenu i prostoru po njima držeći se “opisa radnog mjesta” mame, učiteljice, prijateljice, supruge, susjede. Želim odražavati svoju svjesnost o povezanosti s drugim živim bićima, i svakom biću u mom fokusu želim dati sve što od mene može primiti, na način da nam to oboma oplemeni život. To je moj ideal. Zahvaljujući ovoj pretužnoj priči, činilo mi se jasnije kako ja želim živjeti život vrijedan življenja.

Što određuje granice naših uloga? Gdje mi povlačimo crte: ovo je prihvatljivo ponašanje, ovo nije; ovako treba, ovako ne; ovo se smije, a ovo ne? Što nas navodi da donosimo određene odluke u trenutku kad ne stignemo misliti? Samo strah ili i ljubav?

Je li uopće moguće stalno živjeti cjelinu, cjelovitost? Ili je naša naučena fragmentiranost jedino moguća na ovom stanju svijesti? Što znači cjelovito spoznavati svijet kojeg smo dio? S koliko osjetila se to radi? Ili je dovoljna samo intuicija? Ako svatko ima pravo na slobodu izbora, kada nam je dozvoljeno intervenirati u tuđi odnos ili život bez pitanja? Je li život drugoga ono za što uvijek vrijedi založiti svoj? Smije li se i može uopće živjeti drugačije doli pomaganjem, sprečavajući tuđe smrti i umanjujući tuđu patnju?

Je li žena u filmu uopće i mogla učiniti više nego što je učinila? Ili je alternativa bila poginuti umjesto ili čak s djevojčicom? Ograničavaju li nas naše uloge ili nam baš one omogućavaju da u ovom životu damo najviše?

Ovaj film je stavio moja temeljna uvjerenja na kušnju. Ova priča traži moju priču kao odgovor. Hoću li, živeći život vrijedan življenja, imati na kraju priču koja odgovara na ova pitanja?

Pomodno je reći živim sada i ovdje. Na svu sreću – i jako ispravno.  Ispravno i istinito djeluju jednako na nas. Istinu prepoznajemo kroz fiziologiju, kroz onaj dobar osjećaj koji imamo kada ju konačno izgovaramo ili živimo pa i bez osvještavanja. Različita je od kiselog osjećaja laži koji nam u času zgrči mišiće i uvuče vrat među ramena. Kad nam misli odlutaju u brigu za budućnost ili kajanje zbog prošlosti, naša fiziologija nam to pokušava signalizirati kao loše. No toga uglavnom nismo svjesni, jer nismo prisutni. Ono što nam naše tijelo govori, često ne razumijemo. Je li naša uloga da naprosto budemo prisutni? A meni je to tako teško prihvatiti. Zašto?

Ipak nakon svega, propitujući prepoznajem novu signalizaciju: mir koji osjećam  i  zbog kojeg znam – sada sam u svojoj ulozi. A ako ipak puknem, grizući svoje ruke u nekom zahodu i ridajući od tuge, znat ću da je i to dio moje uloge. Znat ću da ne mogu uvijek i svima biti dobra i učiniti najbolje za druge.

Želim živjeti pun, nefragemntirani život koliko god je to moguće, a iako to želim ne mogu prestati biti uvjetovana žena. Biram živjeti život koji je u skladu s mirom u meni u svakom trenutku, a ako moj izbor bude uzrok nemira u budućnosti – neka tako bude. Taj sam nemir osjećala i do sada i zbog njega sam nešto naučila. Ne mogu živjeti u skladu s nejasnim idealima, jer ih ne znam čak niti uvjerljivo izraziti.

Što češće mijenjamo mišljenje, to više učimo. Pitanje je samo na kojoj razini: manipulativnoj, transakcijskoj, reflektivnoj ili transformacijskoj. Kada smo izmanipulirani, saznanjem nove činjenice negiramo vrijednost stare. U transakciji dajemo svoje mišljenje za tuđe. Reflektivno učenje potiče nas na pisanje ovakvih članaka nakon što nas nešto dirne kao što je ovaj video dirnuo mene. Moja je briga hoću li zahvaljujući i ovom propitivanju, proći kroz još jednu transformaciju? Postati drugačija, svjesnija, prisutnija i jača u svim svojim ulogama? Ili ću ih i dalje vješto nijekati i prelaziti njihove konvencionalne granice, zamuckujući kada me netko pita što radim i tko sam u životu?

Tim pitanjem propitujem svoju misiju u životu. Želim davati energiju onima čiji razvijeni potencijali mogu utjecati na živote mnogih, onima koji žele pomoć i znaju je tražiti. Mene raduje kada mogu pomoći onima koji su sebi već pomogli na sve poznate načine. To je moj fotografski aparat. Pitam se je li već srastao s mojim rukama i bih li ga znala odbaciti ne ugrožavajući, već spašavajući živote?