Kaže moja prijateljica da imam problema sa žrtvama, da me ta riječ, taj pojam uvijek uspije uzbuditi. Primjeri koji mi brzo padaju napamet su žrtva konzervativnih roditelja, mjesta gdje sam se rodila, vremena u kojem živim, vlastitih iživljenih ili neiživljenih talenata – nabrajati mogu do beskonačnosti.

Tipična priča …

Danas, dok sam pila kavu sa svojim starim prijateljem, nazvala me kćer i rekla da njen brat tuče njihovu sestričnu, moju nećakinju. Nazovem sina i kratko naredim da makne ruke sa sestrične i ostavi djevojke na miru. Nisam mu dala vremena da ispriča svoju verziju priče, jer priča uz kavu mi je u tom času bila važnija. Intervenirala sam u dječji odnos potpuno besvjesno, tek da reagiram na poziv upomoć za koji sam iz tona glasa znala da nije odraz boli, već dinamike u odnosima.

Dva sata kasnije, posjednem svo troje djece za stol. Kažem nećakinji: “Draga, bude li te itko ikada u životu dirao na način na koji ti to ne želiš, a ti mu ne iskopaš oči, uzvratiš udarcem tamo gdje najače boli, ne otrčiš van i dereš se iz sveg glasa dok susjedi ne pozovu policiju, pravo ti budi da te tuku!” Kažem sinu: “Sigurna sam da smo moja sestra i ja rađale djecu sa željom da svijet bude bolje, ljepše i sigurnije mjesto za život, nego da vas nema. Moja je želja da se ljudi osjećaju sigurni i sretni u tvojoj blizini. Ako ih ne želiš u svojoj blizini, makni se.” A kćer sam počastila govorancijom o spasitelju: “Meni se čini da si ti ljubomorna. Dok on “tuče” tvoju sestričnu, a ona se pri tom grohotom smije i oboje se valjaju se po podu kao dva mačića, ti nisi u igri. I to je razlog zbog kojeg si me zvala, a ne njezina nemoć da se obrani.” Da, bilo je baš tako. Dok sam ja držala govoranciju, sin je piknuo nećakinju prstom u trbuh, ona se nacerila oko glave i kada su pomislili da su dobili moj blagoslov za svoje ponašanje, sve sam ih otjerala od stola. Tipična priča o žrtvi, progonitelju i spasitelju. Viknula sam za njima: “Ako bilo tko od vas treba moju pomoć ili zaštitu, neka me sam nazove!”

Ta beskrajna igra žrtva-progonitelj-spasitelj uvriježena u našem društvu meni je doista izvor frustracija. Takav odnos baziran je na nedoraslom i zaštitničkom ponašanju u kojem su strane ili u djetinjem ili roditeljskom modu. Ta frustracija, naravno, više govori o meni nego o bilo kome drugome. Ja imam problema odnositi se prema ljudima kao ravnopravim, odraslim, odgovornim pojedincima, koji traže pomoć kada je trebaju.

Dugo vremena u životu bila sam u ulozi spasitelja. Spašavala sam svoju žrtvu od neprihvatljivog ponašanja nje same i drugih prema njoj. Spašavala sam ljude od gubitka balansa, od korporativnih sustava, od navika iz industrijskog doba, od rutine i komocije…
I sama sam se doživljavala žrtvom svojih ambicija, visokih očekivanja, mamine bolesti, muževih putovanja, velike kuće, brojne obitelji, kredita, aspiracija, nerazumijevanja ili pretjerane tuđe brige.

Najmanje rado se prisjećam svoje uloge progonitelja, no kada se napregnem, prisjećam se nekoliko scena u kojima sam igrala i tu ulogu. Upozoravala sam žene u javnosti, u času koji je bio najmanje prikladan za to, da imaju potrganu čarapu. Prerano sam predbacivala svojoj sestri da nije dovoljno ambiciozna, ne dajući joj vremena za bilo kakve rezulate. Očekivala sam od ljudi da rade više nego što su oni to htjeli u trenucima kad se meni to činilo važnim. I ako već moram priznati, i sada bih rado da se mnogi ponašaju drugačije i čine ono što se meni čini važnim u nekom trenutku.

Znam da želim van iz tog vražjeg trokuta. Želim štititi djecu kad im je zdravlje ugroženo i biti dovoljno prisutna kako bi imali povjerenja u mene kada trebaju pomoć. Želim svojim primjerom pokazati kako se štite vlastite granice i traži bez nasilja ono što se želi, spremno da to i ne dobijem. Želim biti odrasla, odgovorna i svijesna osoba i odnositi se prema drugima kao odraslim, odgovornim i svjesnim ljudima.

Da, ne volim riječ žrtva, jer je čujem kao etiketiranje i kao izgovor. Oduzima moć onima koji nose tu etiketu. Naglašava se njihov preplašeni, povrijeđeni dio, a ne onaj nedirnut, zdrav i potentan dio osobnosti.

Želim služiti onima koji ne žele više na isti način živjeti, koji su spremni pokrenuti i održati promjenu, oslanjajući se na svoje čvrste oslonce. Moji načini služenja su: sama biti promjena za kakvu se zalažem, učiti kroz vlastito iskustvo i od drugih te prenositi to znanje onima koji ga trebaju, slušati ljude i biti prisutna u njihovoj blizini. Prisutnost i usmjerena pažnja na ljude koji nas sada okružuju i na ono što upravo zajedno radimo odraz su predanosti da svoju energiju damo upravo onome što se sada dešava.

Najveća mi je radost služiti svijetu stvarajući u zajednici s drugima nešto novo, potrebno i nadahnjujuće, pri čemu svi zaboravljamo jake i slabe strane, izazove i uspjehe i bivamo sretno, potpuno uronjeni u sadašnjost.